U ponedjeljak ujutro iz slavine mi je curila tek tanka mlazica vode. Razočaranje. Provjerio sam stranicu vodovoda i pisalo je nešto o nekakvom kvaru koji se upravo otklanja. Riješeno. No u utorak navečer — opet ništa. Ni kapi. Valjda ne opet. Vratio sam se na stranicu vodovoda koja je, na svoj način, zapravo korisna. Ali samo onako kako su željezničke kompanije postale vješte u priznavanju svojih propusta zahvaljujući sustavima za povrat novca zbog kašnjenja. Lijepo je to, ali bilo bi još ljepše kad bi bili jednako dobri u sprječavanju problema kao što su dobri u obavještavanju korisnika o tome kako ih navodno rješavaju — ili, u slučaju željeznica, u isplaćivanju odštete da vas malo razvesele.

Evo što je pisalo na stranici: „Naš specijalistički tim locirao je veliku pukotinu na vodovodnoj cijevi koja uzrokuje nestanak vode, nizak tlak i poplavljivanje ceste…" Upravo me taj „specijalistički tim" iznervirao, možda i bez razloga. Specijalistički — za razliku od čega? Generalističkog? Dvojice tipova koji su se slučajno zatekli u uredu i krenuli s viljuškom za traženje vode? Oprostite na iritaciji, ali poslijepodne sam se ošišao i, znate kako to ide — bez tuša slijedi duga, svrbežna noć. Raspoloženje mi nije popravilo ni to što su nam u gostima bili dvoje američkih studenata iz Južne Dakote (duga priča) koji nikad prije nisu izašli iz SAD-a. Malo su cmizdrili zbog vode, ali su ubrzo odustali, očito nam suosjećajući što živimo u tako očigledno zaostaloj zemlji.

Oko deset navečer svrnuo sam do benzinske po flaširana vodu i pridružio se dugom redu ljudi koji su nosili što više boca. I evo onoga što me zapanjilo: nitko nije pokazao ni trunke iznenađenja ni ljutnje. Ni prevrtanja očima, ni gunđanja, ni — bože sačuvaj — loše riječi na račun vodovoda. Ni traga onome što bismo mogli nazvati duhom Dunkirka. Baš ništa. Čak ni tiha rezignacija. Jedini zaključak je da je ovo postalo nova normalnost.

Kad sam se vratio u stan, dok me jedan od mladih Amerikanaca radoznalo promatrao, isprao sam svoju svrbežnu frizuru sadržajem male boce Buxton gaziranog minerala. Potom je otišao spavati. Tužno za mene, tužno za sve nas. O, kakva sramota.